Majine priče

Pričate li priče svojoj obitelji?

Pričate li priče svojoj djeci?

Pričate li priče svojim prijateljima?

Svakodnevno pričamo priče, bili mi toga svjesni ili ne. Pričamo ih poznanicima, prijateljima uz kavu, šefu na poslu, supružnicima uz ručak, djeci na večernjem druženju…

I pričat ću vam priču. Možda i nekoliko njih.

Primjerice: izašla sam iz dućana i krenula odmotavati zapakirano pecivo koje sam proždirala pogledom. Šuškala sam omotom trudeći ga se što prije dokopati. Pogled mi je bio usmjeren prema pločniku. Stajala sam pored kolica za kupovinu. Oko mene nije bilo ni koga. Ugledala sam nekoliko vrapčića. Zastala sam. Promatrali su me. Okrenuli su glave bočno i gledali me svojim malim smeđim očima. Pridružili su im se i drugi. Bila sam iznenađena. I prihvatila njihovu igru. Odmotala sam pecivo, otkinula komadić i bacila ga prema njima. Nastala je velika frka među njima-tko će se dočepati komadića peciva. Otrgnula sam još nekoliko komadića i bacila im da se najedu. Bili su sretni i siti! I to je moja priča. Istinita! Posve točna i istinita, bez dodataka i uljepšavanja, krivina i boja. Tu istu priču rado sam poslije podijelila sa suprugom kada smo razmjenjivali doživljaje proteklog dana.

Evo još jedne. Zašto ne? Poslije posla nakon skuhanog i pojedenog ručka, svaki dan odlazim u šetnju obližnjom šumom. Na povodniku vodim svoja dva psa, Liju i Paca koji jedva čekaju istrčati maraton i preskakivati prepone. Odlučujem skrenuti desno i krenuti glavnim putem. Puno cike, skakanja i meteža za jednu inače mirnu šumu koju sada u proljeće krase šafrani i cvrkut ptica. Dolazim do dijela šume u kojem su ostali samo najhrabriji hrastovi. Većinu svega je šumarija potamanila prošle godine. Ogroman dio šume je prorijeđen i nekako-pust. Nazvala sam taj dio Pustopoljina, slično kao u Tolkienovom “Gospodaru prstenova” jer mu i nalikuje. Šetala sam uz sami rub jer mi je nekako ljepše držati se tik do preostale šume koji Pustopoljinu okružuje. Vrijeme smo proveli u kupanju u blatnim lokvama, bacanju i hvatanju štapova i brzom trku. Vraćala sam se i zaobilazila preostala porušena stabla. Odjednom zastanem. Okrenem se oko sebe. I ne znam na koju stranu krenuti. Nikad, ali, nikad u svojem životu nisam se izgubila u šumi! Prošla sam puno šetnica, šuma, planinarskih staza… I eto ti ga! Tu, blizu svoje kuće, ne znam koji putem krenuti! Svako stablo je isto. Hrast pa ništa, pa opet hrast. Ugledam obris jedne kuće. Ona mi je uvijek orijentir jer je jedina točka koja se na horizontu razlikuje. I uputim se prema svojoj stazi natrag u šumu. Sretno sam dovela pse i sebe kući. Naravno da sam pomalo izbezumljeno sve ispričala svojim ukućanima.

Pričajte priče svojoj djeci. Ne morate ih izmišljati. Možete se prisjetiti neke svoje avanture koju ste proživjeli dok ste bili mlađi ili dijete. Svi volimo slušati nečije dogodovštine! Nasmijte ih svojim avanturama. Djeca vole slušati odrasle dok razgovaraju i upijaju kao spužve. Tako uče o svijetu oko sebe, razvijaju empatiju i kritičko mišljenje. Ne mora svaka priča imati sretan završetak. Svi smo svjesni da u onome što je nezgodno, čuči pouka i za nas, i dijete!

Uređivanje rukopisa može biti izazovan proces, ali uz ove savjete bit ćete korak bliže objavljivanju svoje knjige. Ne zaboravite, uređivanje je prilika da vaš rukopis zasja u svom najboljem svjetlu. Sretno s uređivanjem!

Hvala što me pratite!

Maja Markić